KNJIŽEVNA UDRUGA "PJESNICI" IZ BELIŠĆA

 

 


Početna Povijest udruge O nama Galerija pjesama Mladen Šarlija Franjo Kopecki Frano Budić Tomislav Pomper Mario Jukić Josip Stajmaher Zdravko Kokorić
Galerija slika Kontakt Korisni linkovi

 

Josip Stajmaher
 
 
 

 

Gdje se Dunav s Dravom spaja

 

Gdje se Dunav s Dravom spaja,

jedno malo selo spava.

Jedno selo majke svete,

sin Božji je njeno dijete.

 

Pričao je Dunav Dravi,

da je Aljmaš heroj pravi.

Sa šlepom su ljudi pošli,

do Osijeka da bi došli.

 

Izbjeglih je puno bilo,

što imalo izgubilo.

Ostale su kuće prazne,

događale su se pljačke razne.

 

A one što su bili,

mnoge su ih pogubili,

Majka Božja je spašena,

na sigurno odnešena.

 

A i danas Aljmaš stoji,

crkva majke još postoji.

Koja Aljmaš s neba gleda,

uništit ga ona neda.

 

 

Vukovare grade mio

 

Vukovare grade mio,

što si jadan propatio.

Bole, bole tvoje rane,

što sjećaju na ratne dane.

 

Htjeli su te uništiti,

u tebi sve ubiti.

Rušili su mnoge zgrade,

ubijali tvoje nade.

 

Morali su se predati,

i živote svoje dati.

Ovčara je novo groblje,

postali su mnogi roblje.

 

A i sada u slobodi,

drugi režim tu se vodi.

Oni što su ubijali,

pravdi nisu dolijali.

 

A iz ove naše vlade,

mnogi gaze nove nade.

Na repu si grade bio,

od njih svašta doživio.

 

U studenom svi će doći,

u koloni svi će proći.

A kad prođe godišnjica,

u Vukovaru je pukla žica.

 

Zaboravit će što je bilo,

nema ništa moje milo.

Vukovar će biti sam,

svaku noć i svaki dan.

 

 

Vukovar

 

Prije nekih dvadeset ljeta,

vodila se borba sveta.

Vukovar su napadali,

heroji se nisu dali.

 

Bila je to borba teška,

Vukovar se nije dao.

Hrvatsku tad priznali,

Vukovar je tada pao.

 

Za mnoge se nikad ne zna,

gdje su oni pokopani,

Branili su samo svoje,

zato su ubijani.

 

 

Tompojevci

 

Noćas sanjah Tompojevce,

i godinu ratnu prvu.

Branilo se selo malo,

branilo se što se dalo.

 

Okruženo sa svih strana,

bilo je tu mnogih mana.

Za domovinu je mnogi pao,

mladi život svoj je dao.

 

Mnogo ih je tada bilo,

malo selo napadalo.

Kao mravi napadali,

kao snoplje mnogi su pali.

 

Nisu mogli izdržati,

mnogi će svoj život dati.

Slavonijo lijepa moja,

sudbina je teška tvoja.

 

 

 

Hej Hrvatska moja mati

 

Hej Hrvatska moja mati,

nemoj nikad zaplakati.

I ne roni suze ove,

za poginule sokolove.

 

Oj Hrvatska majko mila,

ti si kao dobra vila.

Peku,peku suze tvoje,

zbog Hrvatske mile moje.

 

Sokolova više nema,

u tišini majka drijema.

Kraj grobova suze lije,

nikad sretna bila nije.

 

Izgubila ona sve je,

ostala je ona sama.

Sanja ona samo snove,

traži muža i sinove.

 

 

 

Napisao Josip Štajmaher, posvećeno pokojnoj  Kati Šoljić

 

U Martincima

 

U Martincima selu malom,

raste jedna lipa stara.

Pod njom raste zelena trava,

bećar vito na njoj spava.

 

Trgovina tu je blizu,

tu bećari brzo stižu.

Popije se pivo dva,

pa su sretni obadva.

 

I Zeko nam brzo stiže,

kaže pivu dođi bliže.

Pa prinese bocu bliže,

niz grlo se dobro skliže.

 

Tu Berki brzo dođe,

niz grlo mu pivo prođe.

A i bambus se tu pije,

nikom više krivo nije.

 

Drugi zeko nekud hoda,

nabada ko baka roda.

Akala samo snima,

bolje njemu nego njima.

 

Glavni tajnik sve provodi,

zakone o babi rodi.

Martinci je selo malo,

puno bećara je ono dalo.

 

 

Bicikl na lipi pliva

 

Bože dragi što se zbiva,

bicikl na lipi pliva.

Zaplivao on po mraku,

na martinačkom čistom zraku.

 

Kako li je stigo gore,

kako li će sići dolje.

Možda je na metli doletio,

ružan san je jadan snio.

 

Bicikl je poletio,

što je jadan doživio.

Mjesto ceste on na lipi,

a na njega kiša sipi.

 

Tako vam je u tom selu,

pripisuju drugom djelu.

Ali zeko mudro šuti,

neće vito da se ljuti.

 

Čak su oni dobre pajde,

nema ništa od te vajde.

Tako vam je dobri ljudi,

ima nas čudnih čudi.

 

 
Jednom sretoh Magdalenu

Jednom sretoh Magdalenu,
lijepu ženu svu u crnom.
Crna kosa ,crne oči,
tihi sjaj u ljetnoj noći.
 
Zašto plačeš Magdaleno,
zašto plačeš lijepa ženo.
Na tvom licu puno boli,
nema onog tko te voli.
 
Bilo je to ratnih dana,
voljela sam i ja sama.
Voljela sam i plakala,
za njega bi život dala.
 
Bili smo mi jako mladi,
živjeli smo mi u nadi.
Ljubav nam je bila sve,
sanjali smo iste sne.
 
Otišo  je i nestao,
za Hrvatsku život dao.
Više nikad voljet neću,
izgubila sam svoju sreću.
 
Samoća je moja tuga,
ne treba mi ljubav druga.
U grob crni ja ću poći,
u zagrljaj njemu doći.
 
Oh ti lijepa Magdaleno,
oh ti lijepa crna ženo.
Dragom Bogu ti se moli.
svoga dragog  uvijek voli.
 
 
Hodao sam bos po trnju
 
Hodao sam bos po trnju,
ove naše zemlje svete.
Hodao sam bos po trnju,
Slavonsko ja sam dijete.
 
Nekad trnje nije bolo,
ni boljelo nikad nije.
Al sad boli uvijek jako,
Slavoncu se Zagreb smije.
 
Na poljima raste trnje,
kao nekad žito zrelo.
Siromaha ima puno,
trnje je glavno jelo.
 
Prevladatvće tenje ovdje,
ni sjeći ga nitko neće.
Slavonijo rodna grudo,
u tebi sad nema sreće...
 
 

powered by Belkatalog CMS - J. K. "Gašo"